Usporedba naizgled sličnih skupina bolesnika koji su primali različite terapije u istom vremenskom razdoblju
Uzmu li se dvije skupine bolesnika koje su naizgled slične i koje primaju različite oblike liječenja u istom vremenskom razdoblju, mogu se usporediti njihova iskustva i ishodi – kao jedan od načina za procjenu učinka liječenja. Međutim, i taj nas pristup može ozbiljno zavarati. Kao i kada se rade usporedbe s „povijesnim kontrolama“, problem je kako znati jesu li skupine ljudi na koje su se primjenjivali različiti oblici liječenja bile dovoljno slične prije nego li je liječenje počelo da bi usporedba bila moguća – drugim riječima, je li uspoređivano slično sa sličnim. Jednako kao i kada se koriste „povijesne kontrole“, istraživači mogu koristiti statističke prilagodbe i analize kako bi pokušali osigurati da se slično uspoređuje sa sličnim, ali to se može samo ako su u poredbenoj skupini zabilježene i uzete u obzir važne osobine pacijenata. Takvi se uvjeti za usporedbu nalaze iznimno rijetko, pa se i takve analize trebaju uvijek razmatrati s velikim oprezom. Ako se vjeruje tim analizama, mogu se dogoditi velike tragedije.
Očit primjer takve vrste istraživanja jest uporaba hormonske nadomjesne terapije. Žene koje su koristile hormonsku nadomjesnu terapiju za vrijeme i nakon menopauze uspoređene su s naizgled sličnim ženama koje ju nisu koristile. Rezultati usporedbe pokazali su da hormonska nadomjesna terapija smanjuje rizik od srčanih i moždanih udara – što bi bila divna vijest da je bila istinita. Nažalost, nije bila. Usporedbe koje su kasnije napravljene, a koje su bile osmišljene prije nego li je liječenje počelo, upravo zato da bi se osiguralo da dvije skupine koje se uspoređuju budu što sličnije, pokazale su da hormonska nadomjesna terapija ima upravo suprotan učinak – zapravo povećava vjerojatnost od srčanih i moždanih udara. U opisanom slučaju naizgled postojeća razlika u stopama srčanih i moždanih udara nije bila posljedica hormonske nadomjesne terapije nego činjenice da su žene koje su koristile hormonsku nadomjesnu terapiju bile općenito zdravije od onih koje tu terapiju nisu uzimale. Očito je da istraživanje u kojem se nije unaprijed osigurala usporedba sličnoga sa sličnim može nanijeti veliku štetu desetcima tisuća ljudi.
Kako nam pokazuje iskustvo s hormonskom nadomjesnom terapijom, najbolji način da se osigura uspoređivanje sličnoga sa sličnim jest ustrojavanje poredbenih skupina i razvrstavanje bolesnika u skupine prije nego li započne liječenje. Skupine trebaju činiti bolesnici koji su slični ne samo po poznatim i izmjerenim činjenicama kao što su dob i težina njihove bolesti nego isto tako i po čimbenicima koji se ne mjere a koji mogu utjecati na oporavak, kao što su prehrana, radni i drugi socijalni čimbenici ili uznemirenost zbog bolesti ili predloženog liječenja. Uvijek je teško – a često i nemoguće – biti potpuno siguran da su terapijske skupine dovoljno slične ako su sastavljene nakon što je liječenje već započelo.
Ključno je stoga sljedeće pitanje: ako se utvrde razlike u ishodima između različitih skupina, jesu li one posljedica razlike u učincima terapija koje se uspoređuju ili razlike među bolesnicima u poredbenim skupinama?