Je li novo ujedno i bolje?

Uvod: Zašto je nužno objektivno provjeravanje postupaka liječenja?

Ako nema poštenih, odnosno nepristranih procjena, onda se mogu propisivati beskorisni ili čak i štetni oblici liječenja jer se smatra da su korisni, ili se korisni oblici liječenja mogu odbaciti kao beskorisni. Objektivni se testovi trebaju primijeniti na sve oblike liječenja, bez obzira na njihovo podrijetlo i na to smatraju li se konvencionalnom ili komplementarnom/alternativnom terapijom. Neprovjerene teorije o učincima liječenja, koliko god uvjerljivo zvučale, jednostavno nisu dovoljne. Pojedine teorije predviđale su da će neki oblici liječenja biti učinkoviti, ali su objektivni testovi otkrili suprotno; druge su teorije samouvjereno predviđale da će neke terapije biti neuspješne, a testovi su pokazali da djeluju.

Iako postoji prirodna sklonost razmišljanju da je ono što je novo ujedno i poboljšano – upravo kao u reklamama za deterdžente za pranje rublja – kada se novi oblici liječenja procjenjuju objektivnim provjerama, vjerojatnost da će biti lošiji jednaka je vjerojatnosti da će se pokazati boljima od postojećih oblika liječenja. Također postoji prirodna sklonost razmišljanju da je nešto sigurno i učinkovito zbog toga što se primjenjuje dugo vremena. Međutim, današnje zdravstvo obiluje brojnim terapijama čije se korištenje temelji na navici ili čvrstim uvjerenjima, a ne na dokazima, terapijama koje su često potpuno beskorisne, a ponekad veoma štetne.

Potreba za objektivnim provjerama nije nova. U 18. stoljeću James Lind upotrijebio je koncept objektivne provjere da bi usporedio šest lijekova koji su se tada koristili za liječenje skorbuta, bolesti koja je ubijala velik broj mornara na dugim putovanjima. Pokazao je da su naranče i limuni, za koje danas znamo da sadrže vitamin C, vrlo učinkovit lijek.

Dok je kao brodski kirurg služio na brodu HMS Salisbury, James Lind je 1747. godine okupio dvanaest oboljelih od skorbuta u sličnom stadiju bolesti, smjestio ih u isti dio broda i pobrinuo se da primaju istu osnovnu prehranu. To je bilo ključno – jer je tako za sve osigurao iste početne uvjete. Lind je nakon toga razvrstao mornare u parove kako bi primili jednu od šest terapija koje su se tada koristile za liječenje skorbuta – jabukovaču, sumpornu kiselinu, ocat, morsku vodu, muškatni oraščić ili dvije naranče i limun. Voće je premoćno pobijedilo. Admiralitet je nakon toga zapovjedio da se svi brodovi opskrbe sokom od limuna, što je dovelo do nestanka smrtonosnog skorbuta s brodova kraljevske mornarice do kraja 18. stoljeća.

Od terapija koje je Lind analizirao, preporuka Kraljevskog udruženja liječnika (engl. Royal College of Physicians) bila je sumporna kiselina, dok je Admiralitet prednost davao octu – Lindova objektivna provjera pokazala je da su oba autoriteta pogriješila. Začudo, utjecajni autoriteti vrlo često griješe. Pretjerano oslanjanje na mišljenja, navike ili prethodnike umjesto na rezultate objektivne provjere kontinuirano uzrokuje ozbiljne probleme u zdravstvu.

Danas se dvojbe o učincima terapija često naglašavaju kada se liječnici ne slažu u mišljenju o najboljem pristupu liječenja određenog stanja ili bolesti. Kada se razmatraju te dvojbe, pacijenti i javnost, kao i liječnici, imaju pritom važnu ulogu. U sveopćem je interesu pacijenata i liječnika da se istraživanja postupaka liječenja provode na rigorozan način. Kao što zdravstveni djelatnici moraju biti uvjereni da se terapije koje preporučuju temelje na čvrstim dokazima, tako i pacijenti moraju zahtijevati isto. Jedino stvaranjem kritičkog partnerstva javnost može imati povjerenja u sve što suvremena medicina može pružiti (pogledajte zadnja tri poglavlja).

James Lind (1716. – 1794.), škotski mornarički kirurg, prikazan s knjigama koje je napisao i naslovnicom najslavnije od njih. U knjizi je zabilježio kontrolirano istraživanje provedeno 1747. godine, koje je pokazalo da su naranče i limuni učinkovitija terapija za skorbut nego pet drugih terapija koje su tada bile u uporabi (pogledajte i www.jameslindlibrary.org).