Kako pomoći ljudima da se pridržavaju terapije koja im je dodijeljena

Postoji još razloga zbog kojih se terapija koju je ispitanik trebao primiti i terapija koju je ispitanik uistinu primio može razlikovati tijekom istraživanja. Takve situacije mogu zakomplicirati tumačenje učinkovitosti terapija koje se analiziraju. Sudionicima istraživanja ne smije se uskratiti terapija koja im je nužna. Kada se istražuje novi lijek za koji postoje velika očekivanja, ali koji još nije dokazan, blagotvorni učinci istražuju se objektivnom provjerom i stoga bolesnike koji sudjeluju u istraživanju treba uvjeriti da će primiti sve dokazane učinkovite oblike liječenja.

Ako ljudi znaju tko dobiva koju terapiju u istraživanju, može se pojaviti nekoliko potencijalnih sustavnih pogrešaka. Tako bolesnici i liječnici mogu smatrati da se ljudima razvrstanim u skupinu koja prima „novo“ liječenje posrećilo, i zbog toga mogu nesvjesno preuveličavati koristi od tog postupka. S druge strane, bolesnici i liječnici mogu smatrati da su ljudi koji su razvrstani u skupinu koja prima „starije“ postupke liječenja prevareni, pa zbog razočaranja mogu podcjenjivati bilo kakve pozitivne učinke. Ako znaju tko je razvrstan u koju terapiju, to također može potaknuti liječnike da nekim bolesnicima koji primaju stariji oblik liječenja počnu davati dodatnu terapiju ili skrb kako bi kompenzirali činjenicu da nisu razvrstani u skupinu koja prima novije, ali nedokazano liječenje. Primjenom takvih dodatnih terapija u bolesnika iz jedne poredbene skupine, ali ne i u bolesnika iz druge skupine, komplicira se procjena novog oblika liječenja zbog čega usporedba može postati neobjektivnom, a rezultati pogrešni. Da bi se smanjile razlike između planiranog i stvarnog liječenja, treba pokušati pripremiti novije i starije lijekove na način da imaju jednak izgled, okus i miris.

To se radi kada se liječenje s očekivanim korisnim učincima uspoređuje s liječenjem bez aktivnih sastojaka (lažno liječenje ili placebo) koji se trebaju dizajnirati tako da izgledaju, mirišu i imaju okus jednak „pravoj“ terapiji. To se naziva „zasljepljivanje“ (engl. blinding) ili maskiranje (engl. masking). Ako je to „zasljepljivanje“ moguće postići (a postoje mnoge situacije kada to nije moguće), bolesnici iz dviju poredbenih skupina razlikovat će se samo u jednoj stvari – jesu li bili razvrstani u skupinu koja prima novu terapiju ili u skupinu bez aktivnog sastojka. Isto tako, manja je vjerojatnost da će zdravstveni djelatnici koji se brinu za bolesnike moći reći prima li njihov bolesnik novu terapiju ili ne. Ako ni liječnici ni bolesnici ne znaju koja se terapija primjenjuje, istraživanje se naziva „dvostruko slijepim“. Zbog toga su bolesnici u objema poredbenim skupinama jednako motivirani da se pridržavaju propisanog liječenja u koje su razvrstani i veća je vjerojatnost da će se kliničari koji skrbe za njih jednako ponašati prema svim pacijentima.