Kada liječnici nisu suglasni

Ovdje pročitajte:

Uvod

Za mnoge bolesti i stanja postoji određena dvojba o tome koliko je zapravo koristan učinak nekog oblika liječenja ili koji je oblik liječenja najbolji za kojeg bolesnika. To ne sprječava neke liječnike da zauzmu veoma čvrste stavove o načinu liječenja, čak i kada se ti stavovi razlikuju od liječnika do liječnika. Zbog toga mogu postojati velike razlike u propisivanju terapija za neko stanje.

Tijekom 1990-ih Iain Chalmers, jedan od autora ove knjige, na ljetovanju u SAD-u slomio je gležanj i dospio u ortopeda. Ortoped je nogu stavio u privremenu udlagu i rekao da potkoljenicu treba staviti u gips čim oteklina splasne i da gips treba držati šest tjedana. Nakon što se vratio kući, nekoliko dana poslije, Iain je posjetio lokalnu traumatološku kliniku u kojoj je britanski ortoped bez oklijevanja odbacio savjet američkog ortopeda. Stavljanje noge u gips, rekao je britanski ortoped, bilo bi potpuno neprimjereno. Suočen s tom očitom profesionalnom dvojbom o najboljoj terapiji slomljena gležnja, Iain je pitao može li sudjelovati u kontroliranoj usporedbi, da se vidi koji je oblik liječenja bolji. Britanski mu je ortoped odgovorio da kontrolirana istraživanja rade ljudi koji nisu sigurni jesu li u pravu ili ne – a da je on siguran da je u pravu.

Kako nastaju tako izrazite razlike u profesionalnim mišljenjima i što bi bolesnik trebao napraviti? Obojica su ortopeda bila uvjerena da znaju koje je liječenje ispravno. Ipak, njihovi potpuno različiti stavovi jasno razotkrivaju nesigurnost unutar cijele profesije o tome koji je najbolji način liječenja običnog prijeloma kosti. Je li postojao dobar dokaz o tome čije je liječenje bolje? Ako je postojao, je li ijedan od dvojice ortopeda bio svjestan postojanja tih dokaza? Odnosno, je li moguće da nitko nije znao koji je način liječenja bolji?

Možda su se dvojica ortopeda razlikovala po važnosti koju su pridavali pojedinim ishodima liječenja: američkom je ortopedu možda bilo važnije ublažavanje boli – i stoga je preporučio stavljanje noge u gips, dok je britanski kolega možda bio zabrinutiji zbog slabljenja mišića koje nastaje nakon što se ud imobilizira na taj način. Ako je tako, zašto nijedan od njih nije pitao Iaina koji je ishod važniji njemu kao bolesniku? Dva desetljeća kasnije i dalje postoje dvojbe kako treba liječiti to vrlo često stanje. [12]

Tu postoji nekoliko problema. Prvo, je li postojao ikakav pouzdan dokaz o usporedbi dvaju vrlo različitih pristupa koja su preporučena? Ako jest, je li dokaz pokazao relativan učinak tih pristupa na ishode (smanjenje boli ili smanjeno slabljenje mišića, primjerice) koji bi mogli biti važni Iainu ili drugim bolesnicima koji možda imaju drukčiji stav o važnosti pojedinih ishoda? Ali, što ako nije bilo dokaza koji pružaju potrebne informacije?

Nekim je kliničarima jasno što treba učiniti kada nema pouzdanih dokaza o učincima drugih oblika liječenja i spremni su raspravljati o tim nejasnoćama s bolesnicima. Primjerice, liječnik specijaliziran za liječenje moždanog udara komentira: „iako dokazi iz istraživanja pokazuju da bi mojim bolesnicima bilo bolje ako bi se liječili u jedinici za liječenje moždanog udara, za mnoge nam bolesnike i dalje nije jasno trebaju li primati lijekove za otapanje ugrušaka“ (pogledajte također 11. poglavlje, str. 138). Kada o mogućnostima liječenja razgovara sa svojim bolesnicima, on im objašnjava da ti lijekovi mogu imati puno više koristi nego štete, ali isto tako – u nekih bolesnika – mogu zapravo više naštetiti nego pomoći. Objasnio je zašto kada razgovara s bolesnikom za kojeg odnos između rizika i koristi nije jasan, bolesniku kaže da mu takvo liječenje može preporučiti jedino u okviru istraživanja, odnosno pomno kontrolirane usporedbe, koja bi trebala pomoći u smanjenju dvojbi. [13] Mnoge nejasnoće o lijekovima za otapanje ugrušaka i dalje postoje. [14]

Što bi liječnik trebao učiniti? (Kliknite na sliku za veći prikaz)