Antibiotici za sprječavanje prijevremenog porođaja

Objektivna provjera terapije za koju se očekuje da će imati povoljne učinke i za koju se pretpostavlja da nije štetna može pokazati da terapija nije ni učinkovita ni sigurna. Liječnici propisuju terapije s najboljim namjerama, osobito kada bolesniku mogu pružiti nadu u beznadnim situacijama. Primjerice, prema jednoj teoriji, „tihe“ (subkliničke) infekcije mogu izazvati rani porođaj i prijevremeno rođenje djeteta. Zbog te su teorije liječnici dijelu trudnica počeli propisivati antibiotike, nadajući se da bi to moglo produljiti trudnoću. Nikom nije palo na pamet da bi takvo korištenje antibiotika moglo izazvati bilo kakve ozbiljne probleme. Neke su žene same tražile antibiotike, u smislu „pokušajmo ovo, ako i ne pomogne, ne može uzrokovati nikakvu štetu“.

Kada je objektivna provjera tog liječenja napokon provedena, rezultati su dali jasne poruke za kliničku praksu. Za početak, nije utvrđena nikakva korist. Štoviše, dugoročno praćenje djece čije su majke sudjelovale u istraživanju pokazalo je da su djeca izložena antibioticima imala veću vjerojatnost razvoja cerebralne paralize i problema s govorom, vidom i hodanjem nego djeca u kontrolnoj skupini. Ti rizici antibiotika nisu uočeni desetljećima, dok su se antibiotici propisivali trudnicama bez ikakva pravog dokaza iz objektivnih istraživanja. Kao što to često biva, žene koje su u „redovnoj“ kliničkoj praksi dobile lijek koji nije bio primjereno istražen, imale su veću vjerojatnost neželjenih posljedica u usporedbi sa ženama kojima je isti lijek propisan unutar istraživanja. Dakle, ljudi su općenito izloženi većem riziku ako ne uzimaju terapiju u okviru nepristranog istraživanja. [17], [18], [19]