Tko odlučuje što će se istraživati?

Kako smo došli u tu situaciju koja očito nije zadovoljavajuća?

Između ostalog, zbog toga što na ono što istraživači ispituju djeluju negativni vanjski utjecaji. [22] Farmaceutska industrija, na primjer, provodi istraživanja za svoju primarnu potrebu – stvaranje profita zbog ispunjavanja odgovornosti prema dioničarima. Njihova odgovornost prema bolesnicima i kliničarima dolazi tek na drugo mjesto. Velika tržišta privlače ulaganja, a primjer velikih tržišta jesu žene koje razmišljaju hoće li uzeti hormonsku nadomjesnu terapiju ili ljudi koji su depresivni, anksiozni, nesretni ili ih boli.

Međutim, vrlo je rijetko u posljednjim desetljećima taj komercijalno usmjereni pristup doveo do važnih novih oblika liječenja, čak i za poremećaje s „masovnim tržištem“. Umjesto toga, industrija obično unutar skupine lijekova proizvodi mnogo vrlo sličnih sastojaka – takozvane „i ja također“ lijekove. To podsjeća na vrijeme kada je jedini kruh dostupan u trgovinama bio beskonačna varijacija bijelog kruha. Stoga nije čudno što farmaceutska industrija troši više na reklamu nego na istraživanje?

Ali kako industrija uspijeva uvjeriti one koji propisuju lijekove da prihvate takve nove lijekove umjesto postojećih, jeftinijih lijekova? Česta je strategija naručivanje brojnih malih istraživanja koja pokazuju da je davati nove lijekove bolje nego ne davati ništa, a ne provode se istraživanja koja bi saznala jesu li novi lijekovi bolji od postojećih. Nažalost, industriji nije nimalo teško naći liječnike koji će biti voljni uključiti svoje bolesnike u te besplodne pothvate. A isti liječnici na kraju propisuju lijekove koji se ispituju na taj način. [23] Nadalje, nadležna tijela koja odobravaju lijekove često pogoršavaju problem traženjem da se novi lijekovi trebaju usporediti s placebom, umjesto s postojećim učinkovitim načinima liječenja.

Druga strategija jest „pisanje iz sjene“. To je situacija u kojoj profesionalni pisac napiše tekst čije se autorstvo službeno pripiše nekom drugom. Poznate su  „autobiografije slavnih“ koje je očito isto tako napisao netko drugi. Međutim, materijali „napisani iz sjene“ pojavljuju se također u akademskim publikacijama – s potencijalno zabrinjavajućim posljedicama.

Ponekad farmaceutska industrija zapošljava komunikacijske tvrtke da pripreme članke koji, gle čuda, prikazuju njihov lijek u povoljnom svjetlu. Kada je članak dovršen, unajmi se akademski istraživač koji za „honorar“ postaje njegov „autor“. Tada se članak šalje na objavljivanje. Komentari su posebno popularni za ovu svrhu. Industrija također često koristi dodatke časopisu – zasebno uvezane publikacije koje, iako nose ime časopisa koji ih tiska, često sponzorira industrija i obično ne podliježu rigoroznoj recenziji kao sam časopis. [24]

Marketinške poruke koje se na taj način oblikuju i predstavljaju preuveličavaju koristi i umanjuju štete od lijeka.

Tvrtke koje proizvode lijekove također objavljuju oglase u medicinskim časopisima kako bi predstavile svoje lijekove. Ti oglasi tipično uključuju referencije na izvore dokaza koji podupiru različite tvrdnje. Informacije iz oglasa mogu se na prvi pogled činiti uvjerljivima, ali kada se dokazi neovisno provjere, slika se mijenja. Čak i kada su dokazi izvedeni iz randomiziranih istraživanja – za koje čitatelji oglasa mogu lako pretpostaviti da se radi o pouzdanim procjenama – nije sve onako kakvim se čini. Kada su istraživači analizirali oglase u vodećim medicinskim časopisima da bi vidjeli kakvi su ti dokazi u randomiziranim istraživanjima koje oglasi spominju, utvrdili su da je svega 17% spomenutih istraživanja bilo dobre kvalitete, da su zaista podupirala tvrdnje navedene o lijeku i da ih nije sponzorirala sama farmaceutska tvrtka. A poznato je da istraživanja koja sponzorira farmaceutska industrija češće imaju ishode koji idu u prilog lijeku tvrtke. [25, 26]

Komentari u prestižnim medicinskim časopisima kao što je The Lancet [27] privukli su pozornost na čudne poticaje koji danas upravljaju nekima koji su uključeni u klinička istraživanja i na sve sumnjivije veze između sveučilišta i industrije. Bivši urednik časopisa New England Journal of Medicine otvoreno je upitao: „Prodaje li se akademska medicina?” [28]

Komercijalni prioriteti nisu jedini perverzni utjecaji na biomedicinska istraživanja koji zanemaruju interese pacijenata. Mnogi ljudi na sveučilištima i u organizacijama koje financiraju istraživanja vjeruju da će poboljšanje zdravlja najvjerojatnije proisteći iz pokušaja da se otkriju temeljni mehanizmi nastanka bolesti. Stoga rade istraživanja u laboratorijima i na životinjama.

Iako su takva temeljna istraživanja nesumnjivo potrebna, iznimno je malo dokaza koji podupiru opravdanost činjenice da se za njih izdvaja mnogo više sredstava nego na istraživanja koja uključuju bolesnike. [29, 30] Posljedica je masovno provođenje laboratorijskih istraživanja koja nisu bila prikladno procijenjena kako bi se vidjelo na koji su način korisna za pacijente.

Jedan od razloga te anomalije jest pretjerani publicitet koji se stvara oko mogućih kliničkih napredaka koji se očekuju od temeljnih istraživanja, osobito genetike.

No, kako je 2011. godine opazio Sir David Weatherall, ugledni kliničar i istraživač genetičar, „Mnoge od naših pogubnih bolesti nastaju kao posljedica djelovanja velikog broja gena s malim učincima i velikih utjecaja fizičkog i društvenog okoliša. Ovo što mi radimo daje vrijedne informacije o nastanku nekih bolesti, ali također naglašava individualnost i varijabilnost mehanizama koji su u podlozi osnovne bolesti. Očito je doba personalizirane medicine, utemeljene na našem genetičkom ustrojstvu, još uvijek daleko od nas“. [31]

Međutim, već je prošlo pedeset godina od otkrića građe DNA i danas smo suočeni sa stvarnošću. Mnogi su počeli ublažavati svoje ranije tvrdnje o korisnim učincima „genetičke revolucije“ za zdravstvo. Govoreći o potencijalu genetike da omogući razvoj novih lijekova, jedan je znanstvenik komentirao: „Zakoračili smo u doba realizma… genetički se aspekti moraju promatrati u vezi s drugim čimbenicima, uključujući okoliš i kliničku uporabu lijekova. Samo zato što lijek ne pomaže bolesniku ne znači da je uzrok toga genetička varijacija u odgovoru na lijek.” [32]

Uvodni članak u znanstvenom časopisu Nature, u broju koji slavi desetu obljetnicu sekvenciranja ljudskoga genoma, navodi: „…postignut je određen napredak, primjerice u obliku lijekova koji ciljaju specifične genske defekte pronađene u nekoliko tipova karcinoma i u nekim rijetkim nasljednim bolestima. Međutim, složenost bioloških zbivanja izvan genoma uništila je rane nade da će to kapanje terapija uskoro postati poplava.” [33]

Želimo li biti odgovorni, jednostavno ne možemo zanemariti potrebu za provođenjem dobro osmišljenih istraživanja na bolesnicima da bi se provjerile teorije o postupcima liječenja koje nastaju temeljnim istraživanjima. Prečesto se takve teorije nikada ne provjere da bi se vidjelo imaju li doista kakvo značenje za pacijente. Više od dva desetljeća nakon što su istraživači otkrili genski defekt koji uzrokuje cističnu fibrozu ljudi oboljeli od te bolesti još uvijek postavljaju osnovno pitanje. Kada će to otkriće donijeti nekakvu korist za njihovo zdravlje?

Čak i kada su istraživanja naizgled značajna za pacijente, čini se da istraživači prilikom osmišljavanja svojih studija često zanemaruju njihove brige. Zorno to prikazuje situacija u kojoj su liječnici koji se bave liječenjem karcinoma pluća zamoljeni da se stave u položaj bolesnika i da razmisle bi li kao bolesnici, kada bi bili pogodni za uključivanje, pristali sudjelovati u svakom od šest predloženih istraživanja o karcinomu pluća. Između 36% i 89% njih odgovorilo je da ne bi sudjelovali. [34]

Isto su tako u kliničkim istraživanjima o psorijazi – kroničnoj i neugodnoj kožnoj bolesti koja pogađa oko 125 milijuna ljudi širom svijeta – interesi pacijenata dosad bili slabo zastupljeni. [35, 36] Na primjer, Udruga za psorijazu (engl. Psoriasis Association) iz Velike Britanije utvrdila je da istraživači u mnogim studijama u kojima se procjenjuju učinci različitih oblika liječenja ustraju u primjeni osporavanog bodovnog sustava. Među brojnim nedostatcima, mana je tog bodovnog sustava što se temelji na mjerama kao što su ukupna površina kože pogođene psorijazom i debljina lezija, dok bolesnike, što nije iznenađujuće, više muče promjene koje se nalaze na licu, dlanovima, tabanima i genitalijama. [37]