Lijekovi za liječenje poremećaja srčanog ritma u bolesnika sa srčanim udarom
Savjet dr. Spocka možda se činio logičnim, ali temeljio se na neprovjerenoj teoriji. Nije teško pronaći slične primjere koji pokazuju koliko je to opasno. Nakon što dožive srčani udar, neki ljudi razviju poremećaje srčanog ritma – aritmije. Osobe kod kojih se razviju aritmije imaju veći rizik od smrti nego osobe kod kojih se aritmije ne pojave. Budući da postoje lijekovi za sprječavanje nastanka ovih aritmija, bilo bi logično pretpostaviti da će također smanjiti rizik od umiranja nakon srčanog udara. Istina je da imaju upravo suprotan učinak. Ti su lijekovi testirani u kliničkim istraživanjima, ali samo kako bi se utvrdilo smanjuju li nastanak poremećaja srčanog ritma. Kada je 1983. godine napravljen prvi sustavni pregled prikupljenih rezultata istraživanja, utvrđeno je da nema dokaza da lijekovi za sprječavanje nastanka poremećaja srčanog ritma smanjuju stopu smrtnosti. [2]
Unatoč tim spoznajama, lijekovi su se nastavili koristiti – i ubijati ljude – gotovo čitavo desetljeće. Prema jednoj procjeni, na vrhuncu njihove uporabe u kasnim 1980-ima samo su u SAD-u prouzročili desetke tisuća prijevremenih smrti. Ubijali su više Amerikanaca godišnje nego što ih je poginulo tijekom cijelog rata u Vijetnamu. [3]
Naknadno se saznalo da su zbog komercijalnih razloga zatajeni rezultati pojedinih istraživanja koji su pokazivali da ti lijekovi mogu biti smrtonosni. [4, Pogledajte također Cowley et al 1993]