Je li itko normalan?

Snimanje cijelog tijela CT-om

Među testovima koji se nude u privatnim klinikama jest i snimanje cijelog tijela kompjutoriziranom tomografijom (CT), kojom se pregledavaju glava, vrat, prsni koš, trbuh i zdjelica. Ta se pretraga ljudima izravno nudi, obično bez ikakva spomena obiteljskog liječnika koji vodi pojedinog pacijenta. Snimanje cijelog tijela često se zagovara kao mogućnost da se preduhitri moguća bolest, s pretpostavkom da će „normalan“ rezultat djelovati umirujuće. Ne samo da su ta snimanja skupa nego također nema nikakvih dokaza da se ovim snimanjem postiže ikakva korist za zdravlje osoba koje nemaju nikakve simptome ili znakove bolesti.

Štoviše, izloženost zračenju poprilično je velika – zračenje tijekom snimanja cijelog tijela CT-om 400 je puta veće nego tijekom rendgenskog snimanja prsnog koša. Zračenje je toliko da je 2007. godine britansko Povjerenstvo za istraživanje utjecaja zračenja na okoliš (engl. Committee on Medical Aspects of Radiation in the Environment – COMARE) preporučilo da bi „djelatnosti“ koje osobama bez simptoma nude CT probir snimanjem cijelog tijela trebale prestati s time.

Nakon konzultacija, 2010. godine britanska je Vlada najavila da namjerava uvesti stroža pravila za snimanje cijelog tijela. Isto tako, američka je Agencija za hranu i lijekove upozorila javnost da ta snimanja nemaju nikakvu dokazanu korist za zdrave ljude, uz komentar: „Mnogi ljudi ne shvaćaju da im snimanje cijelog tijela CT-om ne mora nužno omogućiti „miran san“ kojem se nadaju, ili da će im dati informacije koje će im pomoći spriječiti neki zdravstveni problem. Abnormalan nalaz, primjerice, ne mora biti ozbiljan, a normalan nalaz ne mora biti ispravan.” [23, 24, 25]

Postizanje ravnoteže

Postizanje ravnoteže između odveć revnog traganja za bolestima i neprepoznavanja onih ljudi kojima rano otkrivanje bolesti može pomoći nikada neće biti jednostavno i neizbježno će uključivati nepopularne odluke. Međutim, zdravstveni sustavi moraju štedljivo koristiti svoje resurse, ako će to koristiti cijeloj populaciji. To temeljno načelo sasvim sigurno znači da programi probira moraju ne samo biti utemeljeni na čvrstim dokazima u trenutku kada se uvode nego se također moraju kontinuirano procjenjivati kako bi se provjerilo ima li od njih koristi te se ponavljati kada se prikupe novi podatci i kada se okolnosti promijene. Nužno je ozbiljno razmotriti trebaju li programi probira biti ponuđeni velikom dijelu populacije ili ciljano samo onima koji imaju visok rizik od neke bolesti.