Moždani udar

Još jedan primjer nepotrebnog istraživanja, opet kao posljedica činjenice da rezultati prethodnih studija nisu bili skupljeni i analizirani, jest istraživanje liječenja moždanog udara lijekom koji se naziva nimodipin (iz skupine lijekova koji se nazivaju kalcijevi antagonisti). Kada bi bilo moguće ograničiti opseg oštećenja mozga u bolesnika koji dožive moždani udar, vjerojatnost nastanka invalidnosti trebala bi se smanjiti. Nimodipin je 1980-ih testiran za tu svrhu u bolesnika s moždanim udarom nakon što su određeni pokusi na životinjama dali ohrabrujuće rezultate. Iako je kliničko istraživanje bolesnika s moždanim udarom, objavljeno 1988. godine, pokazalo koristan učinak, rezultati nekoliko drugih kliničkih istraživanja nimodipina i drugih lijekova iz skupine kalcijskih antagonista bili su oprečni. Kada su prikupljeni dokazi iz kliničkih istraživanja koja su ukupno uključila gotovo 8 000 pacijenata sustavno pregledani 1999. godine, nije utvrđena korist od tih lijekova. [14] Kako je to moguće kada se uporaba nimodipina navodno temeljila na čvrstim znanstvenim dokazima?

Zbog rezultata dobivenih istraživanjima na ljudima, rezultati pokusa na životinjama prvi su se put propisno i temeljito proučili. Tek kada su sustavno pregledana istraživanja provedena na životinjama, postalo je jasno da je ustroj pokusa obavljenih na životinjama bio općenito loš,  rezultati su bili pristrani i stoga nepouzdani.

Drugim riječima, uopće nije postojalo uvjerljivo opravdanje za izvođenje istraživanja na bolesnicima s moždanim udarom. [15]