Presađivanje koštane srži

Poraz radikalne kirurgije, međutim, nije značio i poraz mentalnog sklopa „više je bolje“ – daleko od toga. Tijekom posljednjih dvaju desetljeća 20. stoljeća razvijen je novi terapijski pristup koji je uključivao liječenje visokom dozom kemoterapije, nakon čega je slijedilo presađivanje koštane srži, odnosno „spašavanje matičnim stanicama“. Članak objavljen 1999. godine u New York Timesu sažeo je razloge za takav pristup:

„Liječnici uzmu dio koštane srži ili crvenih krvnih stanica bolesnika i nakon toga daju mu goleme količine toksičnih lijekova u količinama koje uništavaju koštanu srž. Pritom se liječnici nadaju da će visoke doze lijekova ukloniti karcinom i da će se sačuvana koštana srž, kada se vrati u tijelo, oporaviti dovoljno brzo da bolesnik ne umre od infekcije. Druga inačica tog postupka, u kojoj se koristi donirana koštana srž, odavno se koristi kao vrlo učinkovita terapija za rak krvi, ali samo zbog toga što su zloćudne stanice bile u koštanoj srži koja se zamjenjuje. Primjena toga pristupa u liječenju karcinoma dojke uključivala je potpuno drukčije – i neprovjereno – razmišljanje.” [9]

Tisuće očajnih žena počele su pritiskati liječnike i bolnice da im se omogući taj oblik vrlo neugodnog liječenja, osobito u SAD-u, iako je bilo poznato da pet od sto pacijentica umire zbog samog postupka. Potrošeno je na tisuće dolara, a značajne iznose potrošili su i bolesnici iz svojeg džepa. Na kraju su nekim bolesnicima trošak nadoknadile osiguravajuće kuće koje su popustile pod pritiskom, unatoč manjku dokaza o učinkovitosti terapije. Mnoge bolnice i klinike obogatile su se na taj način. Jedna bolnička korporacija zaradila je 1998. godine čak 128 milijuna američkih dolara, uglavnom u svojim centrima za liječenje karcinoma, nudeći presađivanje koštane srži. Za američke liječnike bio je to bogat izvor zarade i prestiža, a postao je i plodno tlo za stvaranje publikacija. Ustrajni zahtjevi pacijentica doveli su do promjena na tržištu. Privatne američke bolnice počele su se žestoko natjecati u pružanju tog oblika liječenja pa su se čak objavljivali oglasi sa snižavanjem cijena. Štoviše, 1990-ih su i američki akademski medicinski centri koji su uključivali bolesnice u klinička istraživanja počeli nuditi presađivanje koštane srži kao oblik liječenja tumora. Tako su ti upitni programi postali „zlatna koka“ za onkološke ustanove.

Neograničen pristup neprovjerenim terapijama imao je još jedan nedostatak: nije bilo moguće naći dovoljno bolesnica koje su se htjele uključiti u istraživanja koja su uspoređivala taj oblik liječenja sa standardnim terapijama. Stoga je dobivanje pouzdanih odgovora potrajalo mnogo više nego li se očekivalo.

Unatoč teškoćama u prikupljanju nepristranih dokaza i takvim pritiscima, neka su klinička istraživanja provedena, a drugi su dokazi kritički procijenjeni. Već je 2004. godine sustavni pregled dotad objavljenih rezultata pokazao da nema nikakva uvjerljivog dokaza o koristi presađivanja koštane srži nakon visoke doze kemoterapije u usporedbi sa samom konvencionalnom kemoterapijom u uobičajenom liječenju karcinoma dojke. [10, 11]