Radikalno liječenje karcinoma dojke

Terapije koje se preporučuju za liječenje karcinoma dojke – i koje su česta tema u medijima – primjer su vrlo dobrih lekcija koje pokazuju koliko je opasno pretpostaviti da intenzivnije liječenje mora biti bolje.

Tijekom 20. i početkom 21. stoljeća žene oboljele od karcinoma dojke zahtijevale su i bivale podvrgnute nekim iznimno brutalnim i stresnim oblicima liječenja. Dio tih postupaka – kirurških i konzervativnih – bio je daleko opsežniji nego što je zapravo bilo nužno da bi se izišlo na kraj s bolesti. Međutim, takvi su oblici liječenja neupitno bili vrlo popularni među dijelom bolesnica, kao i njihovim liječnicima. Bolesnice su bile uvjerene da je vjerojatnost „pobjeđivanja“ bolesti veća što je terapija radikalnija ili otrovnija. Liječnicima i bolesnicama koji su bili spremni suprotstaviti se tim ortodoksnim mišljenjima trebalo je mnogo godina da počnu mijenjati te zablude. Ne samo da su trebali proizvesti pouzdane dokaze koji će potući mit „više je bolje“ nego su također trebali podnositi ismijavanje svojih kolega i otpor priznatih liječnika.

Danas strah u kombinaciji s vjerovanjem da više mora biti i bolje još uvijek utječe na izbor terapije, čak i kada nema dokaza da takav pristup donosi više koristi od jednostavnijeg pristupa, i kada se zna da postoje značajni štetni učinci, uključujući i mogućnost smrti prouzročene samim liječenjem. Primjerice, takav način razmišljanja još uvijek navodi neke bolesnice i njihove liječnike da se odluče na „tradicionalnu“ radikalnu kirurgiju. Drugi biraju visoku dozu kemoterapije, koja ima dobro poznate neugodne i bolne nuspojave, ili Herceptin, koji može izazvati ozbiljne srčane probleme, čak i u situacijama kada bi jednostavnije liječenje bilo dostatno. Kako je to moguće?