Predgovor: Nick Ross
Ova je knjiga dobra za naše zdravlje. Daje nam uvid u tajne donošenja odluka o životu i smrti. Pokazuje nam kako su te odluke često veoma pogrešne te želi potaknuti liječnike širom svijeta da promijene svoje ponašanje.
Sve to postiže se bez nepotrebnog zastrašivanja i u isto vrijeme divi se svemu što je moderna medicina postigla. Njezine su namjere prvenstveno popraviti medicinsku praksu, a ne ju kuditi.
Svoj prvi uvid u ukorijenjeni nemar u medicini stekao sam 1980-ih, kada sam pozvan da kao laik budem član radne skupine čiji je cilj bio procijeniti najbolju praksu u liječenju karcinoma dojke. Bio sam iznenađen cijelim postupkom (kao što ćete možda i vi biti kada o tome više pročitate u 2. poglavlju [sada u 3. poglavlju]). Dokaze smo uzimali od vodećih istraživača i kliničara i pritom otkrili da se neki od najeminentnijih među njima rukovode osjećajem ili doslovno predrasudama te da vjerojatnost preživljavanja žene i opseg kirurškog unakaženja tijekom operacije karcinoma dojke uglavnom ovisi o tome tko ženu liječi i kakve predrasude ima. Jedan je kirurg preferirao vrlo opsežnu kirurgiju dojke, drugom je bilo draže samo odstranjenje kvržice, treći se odlučivao na agresivnu terapiju zračenjem, i tako dalje. Činilo se kao da ih je doba znanstvene procjene potpuno zaobišlo.
Nažalost, mnogo je bilo takvih slučajeva, a za mnoge liječnike tako je i danas. Iako se takva praksa promijenila nabolje, mnogi nadareni, iskreni i vješti liječnici praktičari pojma nemaju o tome što čini dobar znanstveni dokaz. Oni rade ono što rade jer su tako naučeni na medicinskom fakultetu, ili zbog toga što tako rade drugi liječnici, ili jer prema njihovu iskustvu to funkcionira. Međutim, osobno iskustvo može zavarati čovjeka i često navesti na potpuno pogrešan put – kao što to ova knjiga jasno pokazuje.
Neki liječnici kažu da je naivno primjenjivati znanstvenu strogost u liječenju pojedinih bolesnika. Medicina je, kako oni tvrde, ujedno i znanost i umjetnost. To je vrlo kontradiktorna izjava, iako zvuči plemenito. Naravno, medicinsko je znanje ograničeno, a složenost svakog pojedinca gotovo beskonačna, tako da uvijek postoji neki element neizvjesnosti. U praksi dobra medicina rutinski traži i dobro pogađanje. Ali prečesto su u prošlosti mnogi medicinari zamagljivali razliku između pogađanja i dobrog dokaza. Ponekad čak proglašavaju nešto sigurnim iako postoji značajna sumnja u to. Izbjegavaju pouzdane dokaze jer nisu sigurni kako bi ih procijenili.
Ova knjiga objašnjava razliku između osobnog iskustva i složenijih, ali boljih načina razlikovanja onog što djeluje od onog što ne djeluje, te onog što je sigurno od onog što nije. Koliko je to god moguće, knjiga izbjegava tehničko nazivlje i promiče jednostavne jezične izraze kao što su objektivni testovi. Upozorava da u znanosti, kao i u svemu drugom što ljudi rade, ima pogrešaka i pristranosti (zbog nenamjernih pogrešaka, taštine ili – što je osobito pogubno u medicini – zahtjeva tržišta), ali nas podsjeća da je, unatoč tome, pedantan pristup znanosti stvorio gotovo svaki primjetni napredak ljudskog znanja. Liječnici (i novinari, kao što sam ja) trebaju prestati kuditi klinička istraživanja kao „ispitivanja na ljudima kao pokusnim kunićima“; naprotiv, svi liječnici praktičari imaju moralni imperativ promicati objektivne testove među svojim bolesnicima i poticati bolesnike da u njima sudjeluju.
Ovo je važna knjiga za sve koje zanima vlastito zdravlje ili zdravlje obitelji te politika zdravstva. Pacijenti se često smatraju primateljima zdravstvene skrbi, a ne njezinim sudionicima. Da bi se to promijenilo, mora se uključiti laička javnost u čije se ime medicina prakticira i iz čijih se novčanika medicinari plaćaju, kao i liječnici i znanstvenici.
Ako se ponašamo samo kao pasivni potrošači medicine, nikada nećemo podići standarde u medicini. Ako su nam draži jednostavni odgovori, dobit ćemo pseudoznanost. Ako ne promoviramo rigorozna testiranja postupaka liječenja, dobit ćemo besmislene i ponekad opasne terapije koje će se koristiti paralelno s postupcima koji stvarno djeluju.
Ova je knjiga proglas koji želi poboljšati trenutno stanje i obraća se prvenstveno pacijentima. Međutim, ujedno je ovo važna knjiga i za liječnike, studente medicine i istraživače – jer svi oni mogu nešto naučiti iz lekcija koje donosi. U idealnom svijetu ova bi knjiga trebala biti obvezna literatura za svakog novinara i dostupna svakom pacijentu, jer ako liječnici ne znaju prosuđivati znanstvene dokaze, onda se nama, čija smrtnost o tome ovisi, loše piše.
Jedno vam mogu obećati: ako dosad niste znali mnogo o tome kako se provjerava je li neka terapija učinkovita, kada pročitate ovu knjigu, više nikada nećete misliti na isti način o savjetima koje dobijete od liječnika.
Nick Ross
televizijski i radijski voditelj i novinar
16. studenog 2005. godine