Predgovor hrvatskom izdanju: Livia Puljak
Moja mama i ja ne živimo u istom gradu pa često razgovaramo telefonom. Vrlo često razgovaramo o njezinu zdravlju s obzirom na to da mama kao osoba od šezdesetak godina ima niz kroničnih bolesti. Između ostalog, pati od visokog krvnog tlaka. Za tlak su joj propisane tablete koje, otkrila sam u jednom telefonskom razgovoru, više ne uzima. Umjesto toga pije čaj koji je kupila na tržnici. Čaj za tlak. Jer joj se čini da joj „te tablete baš nešto i ne pomažu“ i jer se boji da će se „naviknuti na njih“ pa je bolje da „uzima nešto prirodno“.
Ova priča ocrtava niz problema moderne medicine. Jedan je problem nesuradljivost bolesnika: mojoj je mami liječnik propisao tablete koje ona ne uzima. Drugi je problem samoliječenje: umjesto da se ponovno javi liječniku, mama je odlučila u potpunosti preuzeti njegovu ulogu. Treći je problem strah: boji se štetnih učinaka lijeka koji joj je propisan. A četvrti je problem učinkovitost terapije: mama je osjećala da joj lijekovi ne pomažu pa je posegnula za drugom terapijom. Ali, kako ona ili netko drugi može znati je li čaj koji uzima uistinu učinkovit? Na vrećici čaja ne pišu njegovi sastojci, piše samo da je to čaj protiv visokog tlaka. Mama ne zna koliko ga puta dnevno treba piti, niti koju količinu čaja treba pripremiti da bi terapija bila učinkovita. Mama ne zna ni ima li taj čaj kakve štetne posljedice. Nažalost, ni za mnoge lijekove za koje znamo od čega se sastoje i koliko ih puta dnevno trebamo uzimati još uvijek nemamo pouzdane informacije o njihovoj učinkovitosti i mogućim štetnim posljedicama.
Da bi se dobile informacije o dobrim i lošim učincima nekog lijeka – ili čaja, ili bilo koje druge potencijalne terapije – nužno je provesti objektivno, nepristrano, kontrolirano kliničko istraživanje u kojemu će ispitanici – koji će biti što sličniji – biti razvrstani u skupine od kojih će jedna primati novi lijek, a druga neće primati ništa ili će primati „stari“, tj. standardni lijek. Tijekom istraživanja mjerit će se ishodi koji su važni za kliničku praksu – ovisno o vrsti terapije – primjerice, smanjuje li terapija krvni tlak, ublažava li bol, smanjuje li veličinu karcinoma, poboljšava li kvalitetu života i slično. Na kraju istraživanja usporedit će se rezultati dviju skupina i donijet će se zaključci o tome je li neka terapija djelotvorna ili nije, koliko je korisna, a koliko je štetna.
Ako postoji više takvih kliničkih istraživanja, njihovi se rezultati mogu sažeti u novom istraživanju koje se naziva sustavnim pregledom i tako se dobije zbirni rezultat koji se odnosi na sve ispitanike u svim uključenim istraživanjima. Na taj način dobiju se još čvršći dokazi o tome je li neka terapija učinkovita ili nije. To je temelj medicine utemeljene na dokazima i jedini način da uistinu provjerimo učinkovitost terapija.
U ovoj knjizi autori govore o tome kako liječnici još uvijek nisu potpuno spremni prihvatiti takav način razmišljanja pa se ljudi liječe onako kako se to uvijek radilo, jer su tako radili i drugi i jer se to tako radi. U knjizi se spominju poznati i manje poznati slučajevi velikih tragedija koje su nastale zbog toga što se dokazi iz znanstvenih istraživanja nisu uzimali u obzir ili se nisu sažimali kako bi se ustanovio stvaran učinak neke terapije.
Kako kaže Ben Goldacre u svojem predgovoru ovoj knjizi, sustavni pregledi literature najveća su inovacija u medicini u posljednjih trideset godina. Liječnici vrlo sporo prihvaćaju ovu ideju. Znam to jer s liječnicima svakodnevno komuniciram. Znam to jer ni meni tijekom šest godina studija medicine nitko nikad nije spomenuo sustavni pregled. Zato je vrijeme da se informacija o postojanju sustavnih pregleda, najboljih dokaza o učinkovitosti terapija i pretraga, počne širiti u javnosti i među pacijentima.
Kako je uopće došlo do hrvatskog izdanja? Knjigu sam počela prevoditi nakon što sam u siječnju 2013. u Oxfordu na poziv Sir Iaina Chalmersa, jednog od autora knjige i profesorice Ane Marušić sudjelovala na sastanku urednika međunarodnih izdanja knjige i pripadajuće mrežne stranice. Vratila sam se kući sa zadatkom da prevedem knjigu koja na jednostavan način pokušava objasniti vrlo složene stvari. Nisam profesionalna prevoditeljica, ali se lako dam nagovoriti na volontiranje za sve što ima veze s popularizacijom znanosti i medicinom utemeljenom na dokazima pa sam prihvatila izazov. I tako je počelo. Projekt prijevoda knjige i izrade ove mrežne stranice poduprlo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u okviru programa popularizacije znanosti. Na ovoj je mrežnoj stranici knjiga besplatno dostupna u elektroničkom obliku, a stranica će se redovito obnavljati brojnim drugim sadržajima koji bi mogli biti zanimljivi pacijentima.
Mjesec dana mi je trebalo za prevesti knjigu, ali je priprema knjige trajala ukupno osam mjeseci. Kada sam prevela knjigu, reviziju su napravili Matko Marušić, Ana Utrobičić, Damir Sapunar i Katarina Vučić. Kada sam knjigu uredila prema njihovim savjetima, još su ju jednom pročitali Adriana Banožić, Željko Bockovac, Matija Borić, Antonia Jeličić, Sandra Kostić, Davor Lukšić, Mersiha Mahmić Kaknjo, Mario Malički, Danijel Nejašmić, Ana Poljičanin i Jakša Rošin. Dobili su dva dana za čitanje i u tom roku svi su ju pročitali. Svima njima vrlo sam zahvalna što su svoj Dan neovisnosti proveli uz knjigu i dali mi vrijedne komentare.
Osobito sam zahvalna predstavnicima hrvatskih udruga pacijenata koji su pročitali hrvatski prijevod knjige i poslali korisne komentare. To su Alemka Balenović, Jana Dusper i Ljiljana Vukota (Sve za nju), Maja Gradinjan i Andreja Gvozdanović (Nutricionizam Balans) i Branko Lulić (Splitsko dijabetičko društvo). Hrvatski Cochrane ogranak, u kojem volontiram posljednjih šest godina i kojem je cilj promicanje medicine utemeljene na dokazima, od ove se godine osobito trudi uključiti udruge pacijenata u svoj rad – jer će informirani pacijent dvaput promisliti prije nego što na tržnici kupi „čaj protiv visokog tlaka“ na kojemu nisu navedeni aktivni sastojci, doziranje, moguće nuspojave i za koji nema nikakva dokaza o učinkovitosti. Informirani pacijent znat će pronaći informaciju o učinkovitosti neke terapije pa kada mu liječnik preporuči neku terapiju, moći će donijeti odluku temeljem svoje informiranosti. Dobije li pacijent poziv za pretragu kojoj je cilj rano otkrivanje karcinoma prostate ili dojke, pacijent će znati gdje najprije potražiti informacije o prednostima i nedostatcima takva probira. Informirani pacijent potaknut će zdravstvene djelatnike da se i sami počnu koristiti najboljim postojećim dokazima. Ova knjiga ujedno sadržava i vrijedne informacije za liječnike. Njezina svrha nije samo mijenjati stavove liječnika o sustavnim pregledima već i poslužiti kao putokaz za osmišljavanje budućih istraživanja koja bi pružila odgovore na pitanja istinski važna pacijentima.
Nadam se da će vam ova knjiga biti zanimljiva i poučna.
Livia Puljak
listopad 2013. godine