4: Kako netko može znati odnose li se dokazi iz istraživanja na njega ili nju?

Sve odluke oslanjaju se na neku vrstu prethodnog iskustva – individualnog ili kolektivnog. Objektivne provjere liječenja, kao što su randomizirana istraživanja, jednostavno rečeno, dobro su organizirane verzije takvih iskustava, osmišljene tako da se smanje pristranosti. Bez obzira na to jesu li dobro organizirana ili nisu, uvijek će biti nekih dvojbi o tome u kojoj mjeri prethodna iskustva mogu pomoći u našem savjetovanju sljedeće osobe. Pa ako je bolesnik koji je sudjelovao u objektivnoj provjeri lijeka imao slično stanje, sličnog stadija ili težine, čovjeku koji traži savjet najrazumnije je pretpostaviti da bi se i u njega dobio sličan odgovor, osim ako postoji dobar razlog zašto bi on ili njegova bolest bili značajno drukčiji.

Naravno, čak i ako su dokazi primjenjivi, normalno je da se pacijent upita: „Svi se ljudi razlikuju pa vjerojatno mogu i različito reagirati na terapiju?“ Objektivna provjera postupka liječenja jedino će nam reći što je učinkovito u prosjeku, ali nam malokad jamči da će to biti jednako učinkovito u svih, a obično ne može predvidjeti ni kod koga će se pojaviti neželjene nuspojave. Dokazi iz istraživanja mogu se koristiti kao vodilja o tome koja će terapija najvjerojatnije biti najbolja i koja će se zatim kod pojedinca isprobati. Primjerice, kada se radi o nekim kožnim osipima, terapija utemeljena na dokazima mogla bi se primijeniti na jednom dijelu tijela, dok se drugi dio tijela koristi kao kontrola. Uspoređivanjem reakcije na tim dvama dijelovima tijela i liječnik i bolesnik mogu vidjeti je li terapija učinkovita i jesu li se pojavile neželjene posljedice. Doista, često se i u svakodnevnom životu preparati za kožu testiraju na dijelu kože, kako bi se vidjelo hoće li se razviti kakva reakcija, kao kada se žele isprobati kreme za liječenje akni na licu.

Međutim, većinom nemamo na raspolaganju mogućnost takve izravne usporedbe. Za neke kronične probleme koji nisu opasni po život, kao što su bol ili svrbež, moguće je pokušati u istog bolesnika neko vrijeme primjenjivati lijekove pa prestati te zatim usporediti kako se bolesnik osjećao u tim dvama razdobljima. Takav se pristup također zove istraživanje u kojem je n=1, što znači da je broj (n) ispitanika u istraživanju jedan – samo jedan bolesnik. Kod takvih testova na pojedinim pacijentima principi objektivnosti uspoređivanja koje smo opisali ranije također se primjenjuju, uključujući nepristranu ili zaslijepljenu procjenu ishoda itd. Idealno bi u tim slučajevima bilo u razdobljima kada se ne primjenjuje aktivna terapija pacijentu davati placebo kreme ili tablete, ali to nije moguće uvijek napraviti.

Za mnoga stanja, međutim, ne možemo „pokušati pa vidjeti što će ispasti“ jer se ishod očekuje tek u dalekoj budućnosti ili je previše nesiguran. Primjerice, nije moguće znati hoće li aspirin spriječiti moždani udar u pacijenta, sve dok nije prekasno. To je problem u mnogim situacijama s kojima se susreće preventivna medicina, a isto tako kada se radi o liječenju brojnih akutnih stanja kao što su meningitis, upala pluća ili zmijski ugriz, gdje nemamo mogućnost testirati svakog pojedinog bolesnika i čekati da vidimo što će se dogoditi. Stoga se tada moramo oslanjati na to možemo li i na koji način primijeniti dokaze iz iskustava dobivenih proučavanjem podataka dobivenih za druge ljude.

Ako smo u praksi zadovoljni primjenom dokaza, važno je zapitati se tada kako se težina stanja bolesnika (ili pretpostavljena razina rizika u onih koji su još uvijek dobro) može usporediti s onom od ljudi koji su sudjelovali u istraživanjima. Općenito se može reći da bolesnici s težom bolešću obično imaju više koristi od liječenja. Stoga, ako je težina bolesti bolesnika ista ili teža od bolesti osobe iz istraživanja koje je pokazalo da je neko liječenje korisno, načelno možemo vjerovati da se ti dokazi mogu koristiti. Ako je njihova bolest blaža (ili ako je bolesnik još uvijek dobro, ako se predviđa relativno malen rizik), ključno je pitanje hoće li manja korist koja je uočena u istraživanjima biti vrijedna truda.

.