Što, dakle, zdravstvo čini boljim?

Uvod

U prethodnim poglavljima prikazali smo brojne primjere koji pokazuju zašto se postupci liječenja mogu – i trebaju – temeljiti na pouzdanim istraživanjima, ustrojenima tako da odgovore na pitanja koja su važna pacijentima. Bez obzira na to jesmo li dio javnosti, pacijenti ili zdravstveni djelatnici, učinci terapija važni su svima nama, na ovaj ili onaj način. Nužni su nam čvrsti dokazi iz objektivne provjere terapija.

U ovom ćemo poglavlju vidjeti kako takvi dokazi mogu utjecati na medicinsku praksu, tako da odluke o liječenju pojedinca zajedno donose kliničari i pacijenti. Dobre odluke trebale bi se temeljiti na dobrim dokazima koji će nas upoznati s vjerojatnim posljedicama različitih terapijskih mogućnosti. Međutim, značenje i vrijednost tih posljedica bit će različiti za svakog ponaosob. Stoga, koristeći iste dokaze, jedna osoba može donijeti jednu odluku, a druga osoba može odlučiti potpuno drukčije. Primjerice, potpuno funkcionalan prst može mnogo značiti profesionalnom glazbeniku, dobar osjet njuha bit će važan kuharu, a dobar vid fotografu – mnogo više no što bi značili nekim drugim ljudima. Oni stoga mogu biti spremni na veće napore ili veće rizike da bi postigli rezultat koji im je važan. Odnos dokaza i odluka jest složen, pa će većina ovoga poglavlja biti posvećena nekim zajedničkim pitanjima koja su važna za tu temu.

Međutim, prije toga detaljnije ćemo razmotriti što je to „zajedničko odlučivanje“ i pokazati kako bi to moglo izgledati u praksi. Zajedničko je odlučivanje kompromis između medicinskog autoriteta i prepuštanja pacijentima da sami donesu odluke. Pacijenti se redovito žale na manjak informacija, međutim, posve prirodno, imaju različita očekivanja o odgovornostima koje žele prihvatiti. [1, 2]

Nekima je draže ne ulaziti u detalje o njihovoj bolesti i mogućim oblicima liječenja i radije bi stvari potpuno prepustili zdravstvenim djelatnicima, ali mnogi bi rado htjeli znati više. Onima koji žele više informacija trebalo bi omogućiti pristup dobro napisanim materijalima i iskusnim zdravstvenim stručnjacima koji im mogu savjetovati kako i gdje mogu dobiti informacije koje će najbolje odgovarati njihovim potrebama.

Ideje o tome što čini „idealno savjetovanje s liječnikom“ mogu se znatno razlikovati od jedne do druge osobe. Neki ljudi vole ovisiti o drugima, a drugima je draže preuzeti kontrolu. Veća uloga u odlučivanju – s ohrabrenjem liječnika – može biti najkorisniji pristup, a može postati i omiljena mogućnost jednom kada pacijenti iskuse kako to funkcionira. Pacijentovo jednostavno pitanje može otvoriti dijalog, kao što ćemo pokazati nešto poslije. Ono što je važno jest da se pacijentima može pomoći da se osjećaju uključeni u svoju skrb ako se prema njima odnosi kao prema ravnopravnim partnerima, bez obzira na mjeru u kojoj žele biti uključeni.

.