Objektivno mjerenje ishoda liječenja
Lažni oblici liječenja (placebo) koriste se u procjeni neke terapije kako bi se osiguralo da se bolesnici i liječnici pridržavaju terapije u koju su razvrstani. Još važniji razlog za takvo „zasljepljivanje“ jest smanjenje pristranosti prilikom procjene ishoda liječenja.
Taj razlog za zasljepljivanje u istraživanjima ima zanimljivu povijest. U 18. stoljeću francuski je kralj Luj XVI. zatražio da se istraže tvrdnje Antona Mesmera, koji je tvrdio da „animalni magnetizam“ (ponekad zvan i „mesmerizam“) ima blagotvorne učinke. Kralj je htio znati nastaju li učinci animalnog magnetizma zbog neke „stvarne sile“ ili zbog „iluzije uma“. Da bi se istražio učinak te terapije, ljudima zavezanih očiju rečeno je da primaju ili da ne primaju animalni magnetizam, a zapravo se, povremeno, zbivalo obratno. Ljudi su naveli da osjećaju učinke „terapije“ jedino kada im je rečeno da ju primaju.
Za neke ishode liječenja – kao što je preživljavanje – malo je vjerojatna pristrana procjena ishoda jer nije teško utvrditi je li netko umro ili nije. Međutim, procjena većine drugih rezultata istraživanja uključivat će određenu dozu subjektivnosti jer bi ishodi trebali uključiti, a obično i uključuju, bolesnikov doživljaj simptoma poput boli i anksioznosti. Ljudi mogu imati osobne razloge zašto su skloniji jednom obliku liječenja koji se uspoređuju. Na primjer, mogu lakše uočiti znakove moguće koristi kada vjeruju da je terapija za njih dobra, a isto tako mogu biti spremniji pripisati štetne učinke terapiji koja ih zabrinjava.
Da bi se izbjegle takve česte situacije, zasljepljivanje je poželjna osobina objektivnih provjera. To znači da se oblici liječenja koji se uspoređuju moraju činiti naoko jednakima. Tako je prilikom provjere učinkovitosti liječenja multiple skleroze sve bolesnike pregledao i liječnik koji nije znao primaju li bolesnici novi lijek ili terapiju bez aktivnog sastojka (odnosno, taj je liječnik bio „zaslijepljen“), ali isto tako i liječnik koji je znao u koju je skupinu bolesnik razvrstan (odnosno, liječnik je bio „nezaslijepljen“). Procjena koju su napravili „zaslijepljeni“ liječnici pokazala je da nova terapija nije korisna, dok je procjena „nezaslijepljenih“ liječnika pokazala da je nova terapija korisna. [8]
Opisana razlika navodi nas na zaključak da nova terapija nije bila učinkovita i da liječnici koji znaju koju terapiju prima bolesnik mogu „vidjeti ono u što vjeruju“ ili što očekuju. Zaključno, što je veći element subjektivnosti u procjeni ishoda terapije, to je poželjnije zasljepljivanje da bi provjera liječenja bila objektivna.
Ponekad je čak moguće i zaslijepiti bolesnike o tome jesu li uopće imali pravi kirurški zahvat. Jedno takvo istraživanje provedeno je u bolesnika s osteoartritisom koljena. Pokazalo se da kirurški pristup u kojem se ispiru zglobovi zahvaćeni artritisom nema nikakve prednosti u usporedbi sa „zahvatom“ u kojem je samo zarezana koža iznad koljena pod anestezijom nakon čega su se liječnici pretvarali da ispiru zglobni prostor. [9]
Često je jednostavno nemoguće zaslijepiti bolesnike i liječnike pri usporedbi različitih oblika liječenja – primjerice, kada se uspoređuju kirurgija i liječenje lijekovima ili kada lijek ima neku karakterističnu nuspojavu. Međutim, čak i za neke ishode kod kojih su mogući pristrani zaključci – kao za određivanje uzroka smrti ili procjenu rendgenske slike – probleme je moguće izbjeći tako da ishode neovisno procjenjuju osobe koje ne znaju koje je liječenje primio pojedini bolesnik.