Psihijatrijski poremećaji

Nažalost, istraživanja nisu uvijek dobro napravljena niti važna. Uzmimo za primjer neugodno stanje poznato kao tardivna diskinezija. Radi se o ozbiljnoj nuspojavi povezanoj s dugoročnim uzimanjem lijekova koji se zovu neuroleptici (antipsihotici), a koji se propisuju za psihijatrijske bolesti, osobito shizofreniju. Najupadljivija osobina tardivne diskinezije jesu ponavljani, nevoljni pokreti usta i lica – grimase, mljackanje, često izbacivanje jezika, mrštenje i puhanje obraza. Ponekad su ti znakovi popraćeni trzanjem šaka i stopala. U jednog od pet bolesnika koji uzimaju neuroleptike dulje od tri mjeseca razvit će se te nuspojave.

Skupina znanstvenika počela je 1990-ih sustavno istraživati kakva su se liječenja primjenjivala za tardivnu diskineziju tijekom prethodnih 30 godina. U članku objavljenom 1996. godine navode da su bili veoma iznenađeni kada su pronašli više od 500 randomiziranih istraživanja u kojima je testirano 90 različitih lijekova. No, ipak nijedno od tih istraživanja nije dalo nikakve korisne podatke.

Neka istraživanja uključila su premalo bolesnika da bi se mogli dobiti ikakvi pouzdani podatci, a u drugima je liječenje primijenjivano tako kratko da je bilo beznačajno. [11]

Članovi iste istraživačke skupine objavili su nakon toga rezultate sveobuhvatnog istraživanja sadržaja i kvalitete randomiziranih istraživanja koji se općenito tiču liječenja shizofrenije. Pregledali su 2 000 istraživanja i razočarali se onim što su pronašli. Tijekom godina lijekovi su na neki način sigurno poboljšali izglede za normalno funkcioniranje osoba sa shizofrenijom. Primjerice, većina bolesnika danas živi kod kuće ili u zajednici. Ipak, čak i u 1990-ima (a još uvijek i danas) većina lijekova ispituje se na bolesnicima koji su u bolnici, tako da je dvojbeno koliko su relevantni za liječenje izvan bolnice. Povrh svega, neusklađenost procjenjivanja ishoda liječenja bila je zapanjujuća. Istraživači su otkrili da je više od 600 postupaka – uglavnom lijekovi, ali također i psihoterapija – testirano u istraživanjima, pri čemu je korišteno 640 različitih ljestvica za ocjenu rezultata, od čega je 369 primijenjeno samo jednom. Uspoređivanje ishoda različitih istraživanja zbog toga je bilo gotovo nemoguće, a rezultati se nisu mogli objasniti ni liječnicima ni bolesnicima. Među mnoštvom drugih problema istraživači su pronašli brojne studije koje su bile premale ili prekratke da bi dale korisne podatke, a liječenje novim lijekovima često se uspoređivalo s neprimjereno velikim dozama lijeka poznatog po svojim nuspojavama, iako su bili dostupni načini liječenja koji se bolje podnose – što je očit primjer neobjektivne provjere. Autori tog pregleda zaključili su da je pola stoljeća istraživanja ograničene kvalitete, trajanja i kliničke primjene ostavilo poprilično prostora za dobro isplanirana, pravilno provedena i stručno obrađena istraživanja. [12]